Budite odgovorni logo

podijelite na društvenim mrežama

Zaustavljeni trenutak

Stvarno ne znam jel’ to bila intuicija ili puka slučajnost, ali ove godine netom prije ljeta, dok su baka i deda, kao i svaki put u zadnjih 28 godina, mahali cereći se od uha do uha našem autu koji odlazi u smjeru Zagreba, po prvi puta u tih mojih 28 godina sinulo mi je da se taj prizor treba ovjekovječiti.

Pokušavajući umiriti kameru dok je mama izbjegavala nespretno parkirane aute uz cestu, jednim klikom zamrznula sam njih dvoje, malih, okruglastih, ogrnutih u stare džempere u kojima će nakon našeg odlaska cijepati drva i prekopavati ‘bašću’, i njihove stanice preobrazila u piksele, odjednom bolno svjesna da će piksele biti lakše sačuvati zauvijek.

Sljedećeg puta kad smo došli, bakina bašća bila je sva u cvijeću, jabukama i kruškama, a drva su, kao i svake godine, bila savršeno posložena u drvarnicu, ali pri odlasku, samo je jedan okruglasti stari džemper mahao u smjeru svojih unuka, onako kako to samo bake znaju i mogu. Najtoplije.

Drugi je džemper, u kojemu se i dalje grijao deda, ovaj put, prvi put, ostao ležati u krevetu jer je postalo preteško spustiti se do ‘mjesta za mahanje’ na ulici pred kućom…

Gledam skamenjene stanice pretvorene u piksele i imam poriv pomaziti i ekran, i onu prošlu sebe kojoj je palo na pamet uslikati ono što bi i bez fotografije, uvjerena sam, zauvijek sačuvala iza zatvorenih vjeđa. Njih dvoje kako mašu. Ta mentalna slika bi, vjerojatno, nakon nekog vremena postala mutnija i zamagljenija, i više ne bih mogla sa sigurnošću iscrtati dedine bore ni točan oblik njegovih naočala za rješavanje križaljki, pa zahvaljujem sebi što sam se sjetila stati, udahnuti trenutak… i još jednom, pa još jednom, pustiti da mi ta ondašnja sadašnjost ispuni tijelo, spremiti njihove mašuće stanice u svoje, da u meni titraju još dugo, dugo, da me razdrmaju i pokrenu i utješe, jednom, nekad, kada bude trebalo.

Auto je odmakao i kroz prozor se isprepliću obrisi seoskih kuća u sumrak. Odjednom, kao da prvi puta zaista vidim svoju majku. Kao da po prvi puta zaista shvaćam da mi to što je 30 godina mlađa od dede ne garantira da ću ju ovakvu: bezrazložno prenapetu dok je za volanom vidjeti još nebrojeno puta. Isto vrijedi i za mog 3 godine mlađeg brata. Pa čak i za moja vlastita koljena, shvaćam dok, ‘prosvijetljena’, spuštam pogled prema krilu. Ovaj život ne dolazi s garancijom. Možda je baš nama mladima najviše potreban taj podsjetnik.

Udahnite ga. I opet. I opet. Udišite život i pustite da vam ispuni pluća do kraja, i srećom i tugom i ljubavlju i bolom, i slikajte svoje voljene, a kad ih uslikate, maknite te mobitele na stranu i samo ih zagrlite. Zagrlite ih čvrsto, i kad vas počnu tapšati po ramenu očekujući završetak zagrljaja, vi ih zagrlite još jače. Zahvalit ćete si jednoga dana.

Sara L.