Budite odgovorni logo

podijelite na društvenim mrežama

Romano Malečić: Volontiranje u Tanzaniji je bila “last-minute” odluka

 

Prošla 2020. godina je  u živote mnogih donijela je velike i neočekivane promijene, pa tako i dvadesetogodišnjem Hvaraninu Romanu Malečiću, koji je u jeku COVID – 19 pandemije odlučio otputovati u Tanzaniju i nesebično pomagati ljudima. U nastavku pročitajte što nam je Romano ispričao o svom iskustvu volontiranja i boravku u Tanzaniji.

Kako si odlučio otići volontirati u Afriku?   

Iskreno, volontiranje u Tanzaniji je bila “last-minute” odluka. Vidi san da sve polako zatvara, a zbog straha da ću opet zapesti u Hrvatskoj, gleda san di bi moga pobić i sazna da je Tanzanija otvorena bez ijedne restrikcije. A pošto mi je uvik bi san volontirat i to baš u Tanzaniji (šta nisan uspi ostvarit tijekom prve godine pauze, baš zbog COVID-a) nije više bilo pitanje KAD, nego il’ SAD il’ NIKAD. I tako san u sridu bukira kartu, svojima reka u četvrtak, a odleti u nedilju, 1.11.

Kako su reagirali obitelj i prijatelji?

A najteže mi je bilo svojima reć. Sićan se tog momenta ka da je jučer bilo, a prošlo je pola godine. Nisan ni sam zna šta radin, al’ kartu san već kupi, tako da je bilo gotovo, samo je sad tribalo reć’. “Samo”… Sićan se one svoje rečenice: “MAMA, JA PRIKSUTRA IDEN ZA AFRIKU.”, šutnje koja je uslijedila, materinih suza, onih tatinih riči “Sine, reci mi di san ja to fali u odgoju?” i svoje sestre koja je stala između dvi vatre pokušavajući ih primirit i pripremit teren. Al nisu rekli ne jer nikad nisu znali reć’ “ne”, nego je uvik to bilo ono materino “čin’, ća oš.” I tako je i bilo. Sićan se kako san glumi neko samopouzdanje samo da njih ne pristrašin, a laga bi kad bi reka da me nije bilo strah jer nisan zna ni di iden ni sta ću radit jer nije bilo vrimena planirat, zna san samo da iden.

Jesi li ranije volontirao ili  bio član neke udruge?

Ne, nisan ranije volontira niti san član bilo kakve udruge. Po dolasku san pronaša istu pošto volontiranje preko hrvatskih organizacija, zbog dugotrajne procedure i složene dokumentacije, nije uopće ni bilo opcija s obzirom na to koliko san vrimena ima, svega 3 dana pripreme. Zato san odluči “glavon u zid” i po dolasku tražit organizaciju, jer san zna da ih ima, svaka druga organizacija je volonterska ovdje.

Kako je izgledao prvi dan kada si stigao? Koji su bili  prvi dojmovi? Kako si se osjećao tada? 

Kad san sleti u Tanzaniju, prva tri dana nisan želi izać iz kuće jer se nikako nisan moga priviknit na cilu tu pozornost, prozivanja “muzungu” (bijelac) i sve te dodire. Al zna san da nema nazad i nekako san se prilagodi, malo po malo. To je bi prvi teži momenat, a bilo ih, puno težih, neću lagat.

Osim pozornosti, izdvoji bi i hranu.
Nije mi se toliko bilo teško priviknut na nedostatak tekuće vode i struje koje više nije bilo, nego šta je bilo, koliko na spizu. 6 miseci posli i još uvik ne bi reka da san se skroz navika na svakodnevne banane i rižu u svim varijacijama. Jer kad jedeš servirano, tjedan dana posli te muči konstipacija, a kad probaš jest nešto van toga, ka šta san ja, dobiješ otrovanje hranom (i to pet puta) radi higijenskih uvjeta. Tako da ne znaš šta je gore. Al dobro, “uvik može gore”, valjda. Tako se ja tješin.

Također, sigurnost. Mi posli 21h, kad padne mrak, ne možemo vanka kuće radi sigurnosti. Nije sigurno za lokalne, a kamoli mene kao bijelca.

I na kraju svega, psiha, možda najteže od svega. Jer iako znaš da ne možes sve prominit’ i da si napravi dosta, uvik imaš osićaj da si moga pinku više. I grize te savjest i krivnja, iako nisi kriv. I propituješ sebe i sve, a znaš da ne možeš prominit sve.

Kakvi su dojmovi danas?

Na početku san samo želi doma, a danas ne znan kako otić. Obeća san materi samo 2 miseca, a prošlo je već 8. Ima nešto ta Afrika… Možes je mrzit, volit, proklinjat, al ti se uriže pod kožu.

I više nisan onaj “muzungu” (bijelac) s početka, nego “mbongo” (crnac) kako su me u “ungalimitedu”, onon najopasnijen kvartu grada di smo živili, prozvali.

Kako izgleda život ljudi u Tanzaniji? Kakva je kultura? Kakvi su ljudi i običaji? Kakva je hrana i higijenski uvjeti? Neke zanimljivosti o životu u Tanzaniji.

Tanzanija je definitivno interesantna zemlja. Ima tu divljinu i kaos, nered u pozitivnon smislu riječi koji ja obožavam. Totalno me oduševi njihov pristup ovom medijskom cirkusu od korone i način na koji uspijevaju živit bez onoga šta mi smatramo osnovama “voda”, “frižider”, “tuš”, “špaher/pećnica”, pa čak i “sapun”. I naravno koliko su susretljivi.

Ljudi su, kao šta sa ranije reka, susretljivi i definitivno bijelcima ili “MUZUNGU” kako oni kažu, daju pozornosti. Možda i malo previše jer svi ti povici i dodiri znaju bit malo previše, ali kad shvatiš da je to sve znatiželje radi, navikneš se. Ali isto tako imaš osićaj da su susretljivi samo iz razloga šta te žele iskoristit, odnosno gledaju na bijelce kao na “hodajuće ATM-ove”, bez ikakvog pretjerivanja. Učinit će ti dobro, al’ će ti sve pokušat naplatit.

Osim “pole pole” aspekta njihovog mentaliteta, šta dođe na isto ka ono naše dalmatinsko “pomalo”, kad nas uvati fjaka, u pravilu ne mogu reć’ da volim njihov mentalitet. Poštujem ga, ali smeta mi koliko su konzervativno društvo tj. njihov odnos prema ženama i djeci, ali ne krivim ih, to je samo problem nedostatka edukacije.

Naime, oni smatraju da se važnost čovjeka mjeri prema broju djece šta ih ima, bez obzira na financijske mogućnosti za uzdržavanje iste. Stoga su protiv svakog “planiranja obitelja” i smatraju da žena triba rađat koliko može, šta vam govori sve o položaju žene u tanzanijskom društvu. A pošto velika većina ljudi su pripadnici islama, muškarci kao takvi imaju pravo na poligamiju (više žena). Zbog toga se nerijetko dogodi da muškarci ostave ženu sa djecom zbog “druge”. Žene na kraju nemaju puno izbora nego ostavit istu na cesti, ako nisu u mogućnosti same uzdržavati djecu, a većinom nisu.

Isto tako, kao šta san ranije spomeni, koliko se sve prioretizira osim edukacije. Odnosno, javne škole se smatraju lošima, a djeca koja se školuju u istima nemaju mogućnost nastavit svoje obrazovanje na fakultetima pošto se smatra da njihovo predznanje nije dovoljno dobro. Stoga, ako nemate financijskih sredstava za upis privatnih škola, nemate mogućnost educiranja, odnosno ukratko, ostajete tu di jeste, u začaranom krugu.

Ispričaj nam neku zanimljivost o Tanzaniji.

Tanzanija je proglasila COVID pandemiju lažnom.
U Tanzaniji se živi ka šta se živilo u ostatku svita pri cilog ovog ludila sa koronon. Nema nikakvih restrikcija, nitko ne nosi maske niti se pridržava mjera distanciranja i sve je otvoreno, od kafića, klubova do restorana. Naime, njihov je pokojni predsjednik Magufuli, nakon šta je testira lubenicu, papayu i kožu na COVID, i nakon šta su testovi na iste dali pozitivne rezultate, proglasio “pandemiju” prevarom i ukinio sve restrikcije.

Najvrjednija životna lekcija koju si dobio u Tanzaniji…?

ZAHVALNOST i iskustvo… koje ti otvori privilegirane oči. I ne bi reka da san potpuno nova osoba ka šta ljudi vole reć, ali da me prominilo, je. Shvaćam neke stvari bolje i koliko je bitna edukacija te koliko se ljudi povode religijom, tradicijom i praznovjerjem kad izostane edukacije, kad iste nema.

Isto tako, koliko nam malo za sriću triba i koliko je život zapravo jednostavan, samo smo ga mi, u ne znan kojen trenutku kapitalističke “evolucije” uspili zakomplicirat. Šta ti vise triba od hrane, vode, krova nad glavon i nekoga “svoga”? Bas ništa.

I na kraju, koliko bi tribali bit zahvalni i sretni šta smo rođeni samo malo sjevernije od onog nekom “sritnog” nekom “prokletog” ekvatora.

Bi li se ponovo upustio u nešto takvo?

Ne znan. Stvarno ne bi zna. Bilo je lipo, al bilo je jako teško. Ponovi bi samo iskustvo volontiranja, al kad bi me ko pita jel bi opet ponovi od početka do kraja volontiranje u Tanzaniji, mislin da ne bi.

Ispričaj nam neko iskustvo s volontiranja sa sretnim završetkom?

Pa sama priča o mom volontiranju i izgradnji škole koju su financirali ljudi dobre volje, Hrvati.

To se dogodilo skroz spontano. U planu je bilo predavat samo engleski, ali u međuvrimenu san sazna da je škola koju koriste u najmu i veličinom neodrživa za 80-tak mališana. Zato su prije 3 godine započeli izgradnju vlastite zgrade koja je obustavljena zbog nedovoljnih materijalnih sredstava. I tu san ja uskoči, proba i pokreni skupljanje donacija jer mislin da, eto, svako dite ima pravo na ono osnovno, pa tako i edukaciju. To je njima stvarno jedina šansa, jedini izlaz i nešto šta im niko oduzest ne može. A sad 6 miseci posli, posli svake poruke podrške, uplate, škola se privodi kraju.
Završen je krov, postavljeni su prozori i vrata, izgrađena septička jama, prispojena struja i voda, završeno je žbukanje/gletanje, a preostalo je samo još bojanje i dekoriranje unutrašnjosti.

I stvarno neman riči i ne znan sta drugo reć, nego zahvalit se. Fala ljudima koji su uplatili, ljudima koji su dilili, prijateljima koji su me podržali kad je bilo teško, svima koji su pisali članke i radili reportaže, svojin otočanima, sestri i na kraju materi i ocu sta su me pustili.
Jer da nije bilo Vas, ne bi ništa od ovoga bilo.

Međutim sredstva se još uvik skupljaju.
Stvar je u tome da iako su sredstva dostatna za završetak škole, zbog neočekivanih troškova šta zbog krivih procjena, sta zbog nerelevantnih kalkulacija jer tako to ide u Tanzaniji, kantina za koju je bi predviden poseban objekt/zasebna zgrada će se tribat ukomponirat kao prostorija unutar postojeće škole koja se gradi. A i u planu je nadograđivat postepeno školu tako da može primit više od trenutno predviđenih 80 dice.
Tako da uplate nikako neće škodit, ili će se iskoristit za kantinu ili za proširenje škole.

Za kraj, savjet za mlade koji žele volontirati? Navedi tri osobine koje svaki volonter mora imati?

Čista glava, srce na rukavu i fleksibilnost.

 

Sredstva za izgradnju škole u Tanzaniji mogu se uplatit putem sljedećeg linka ili direktnom uplatom na račun, IBAN HR5223400093234047872 (Romano Malečić, PBZ)