Budite odgovorni logo
Dizajn bez naslova (27)

podijelite na društvenim mrežama

O knjigama i novostima iz svijeta knjige 

Iako je ona mnogo više od toga, mladi često ističu da je “Nisam ti rekla” jedna od najdirljivijih knjiga o ljetnoj ljubavi. 

🌊 Volite li knjige s malo ljetne romanse i drame? 😊

Ulomak iz knjige ‘Nisam ti rekla’

Noć je bila topla, posuta zvijezdama. Mirisala je na poljupce, ljubav, ono nešto divlje u zraku. Bit će to moja noć. Noć za pamćenje. U uvali, pod okriljem mraka, vjernog čuvara naše tajne, bez razmišljanja, bez straha… učinila sam to. Jesam li osjećala strah? Da, jesam. Priznajem. Ali nisam željela razmišljati o strahu. Furala sam se na cool curu, a cool cure, ne poznaju strah, one su iskusne… Nisam bila iskusna, jer nisam računala na ona nespretna švrljanja, na početničke poljupce, ruku pod majicom. To nije bilo ozbiljno, u tim dodirima nije bilo ničeg zbog čega bi mi srce zastalo ili snažnije zakucalo. Nisam se mogla pohvaliti ni umijećem ljubljenja, ali nisam paničarila. Znala sam da će me njegove usne voditi, vješto i lako. Bila sam u pravu. Njegovi su poljupci bili otkrivenje, poput pjene od čokolade koja se topi u ustima. Uranjali smo u tajne poljubaca, otkrivali mekoću usana, toplinu tijela. Osluškivali brzinu udaha i izdaha prije no što će se dogoditi ono neizbježno.

– Kako si lijepa, prekrasna… – ponavljao je dečko iz mojih snova. 

Topila sam se u njegovim rukama, pod poljupcima. Bilo je divno, bilo je savršeno. Svilenkaste dlačice na mom tijelu nakostriješile su se, a želja je zaposjela svaki djelić mog uma. Grlio me, stezao me, ljubio, šaputao mi na uho. Provlačio je ruke kroz moju kosu, putovao mojim tijelom. Privijala sam se uz njega i osjećala kako nas poljupci poput sigurnih koraka vode prema onom velikom misteriju.

Uskoro ću ući u klub odraslih, iskusiti ono o čemu svi govore. Ono o čemu sam maštala, željela, sanjala, zamišljala u onim dugim noćima u kojima mi san nije dolazio na oči…

***

Nježno je ljubio moje usne, a onda se polagano spuštao prema vratu, grudima, trbuhu… Njegova kosa škakljala mi je lice, nos. Željela sam zariti zube u njegovu kosu, vikati od uzbuđenja, užitka, ali bila sam omamljena gotovo do nepokretnosti. Osjećala sam trnce koji struje tijelom i toplinu koja me preplavljuje…

– Nemoj stati – mrmljala sam – ali pazi, hoćeš li?

Nastao je tajac. Trenutak šutnje činio se poput vječnosti.

Eto, dogodilo se.

Preko mojih usana prešlo je i to glupo pitanje. Najgluplje pitanje u povijesti svih idiotskih pitanja.

Baš sam bila krava. Znala sam da je takvo ponašanje krajnje neodgovorno, a posljedice? Brrr… bolje da ne mislim. To su već i vrapci na grani pjevali. U toj noći, pod zvjezdanim nebom, u njegovu stisku, nisam marila. Mislim, tko normalan može razmišljati o spolnim bolestima i mogućoj trudnoći kad se sprema lansirati u orbitu?

– Jesi li sigurna? – pitao me.

– Da, da… jesam! – zbrzala sam.

Znam, znam, bilo je neobično što sam tako olako pristala. Mogao je pomisliti da sam laka djevojka, tko zna kako je to s finim gradskim curama.

– ‘Oću, pazit ću – rekao je naposljetku.

Zašto bih se sad suzdržala i zaustavila? Svaki mišić moga tijela bio je napet, leđa su mi se izvijala poput gumene opruge, dok mi je dolazio u susret, snažnim i prodornim trzajima. Odjednom me probode bol, snažna i žestoka. Potrajala je samo trenutak, dva, a onda…. onda sam osjetila ono nešto. Duboko u sebi, u nekom tajnom mjestu, nepoznatom čak i meni, polako je raslo i širilo se dok se nije pretvorilo u ponor. Hvatala sam dah, tražila u sebi posljednji ostatak kontrole, ali sve se raspršilo. Na tisuće malih, sitnih zvjezdica. Crvene, zelene i bijele iskre bljeskale su pred mojim očima. Poput vatrometa koji je frcao na rivi eksplodiralo mi je u glavi. Bespomoćno sam se zgrčila, napela i tako ga silovito privukla k sebi da je na trenutak ostao bez daha.

Mislila sam da ću izgorjeti, da će me raznijeti u stotine tisuća sitnih krhotina. U trenutku kad sam ga osjetila u dubini svoga bića, u svim stanicama svoga mozga, u tom uzavrelom trenutku u kojem osim nas više ništa nije postojalo, u tom jednom, jedinom trenutku, postala sam jedna druga.

– Nisam znao… – šaptao je u noći – Za.. zašto mi nisi rekla?

– A da si znao, zar bi to nešto promijenilo? Onda ne bi to učinio?