Budite odgovorni logo

podijelite na društvenim mrežama

Gdje si bio/bila 4. listopada 2021.?

Offline. Zajedno s ostatkom svijeta.

Dvije najdominantnije društvene mreže , Facebook i Instagram, zajedno s Whatsappom i Messengerom, ‘pale’ su i tako smo se prisilno isključili iz virtualnog društvenog života na 6 sati, a neki i na cijeli dan. Skoro svi, uključujući i spomenute mreže, su pohrlili na Twitter. Ostali su tražili alternative Whatsappu poput Telegrama ili Signala, koji su i sami imali poteškoća u radu uslijed tolikog broja novih korisnika. Prijateljica i ja smo memove o padu društvenih mreža jedna drugoj slale na mail. Razumljivo je da su veliki i mali brendovi i tvrtke odmah morali naći neki drugi kanal komunikacije (važnost korištenja drugih platformi, a ne samo društvenih mreža za komunikaciju s klijentima i potrošačima je za neku drugu temu), ali zašto se većina nas, običnih ljudi s običnih, svakodnevnim profilima nije mogla mentalno isključiti na tih nekoliko sati?

Tamo negdje na početku 2008. godine, morala sam pisati esej iz povijesti za školu, na MSN-u nikog nije bilo, blog.hr je taj dan bio dosadan, pročitala sam sve postove svojih prijatelja i najdražih blogera i tražila sam način da što više odugovlačim s pisanjem zadaće, a da svejedno sjedim za računalom i izgledam kao da nešto radim. Sjetila sam se da sam u novinama pročitala nešto o nekoj Facebook stranici, otvorila sam Google i upisala facebook.com i napravila račun. Nisam imala koga od stvarnih prijatelja dodati, pa sam dodavala koga god sam našla. Nisam stavila pravo prezime jer je mojoj generaciji tada bilo nepojmljivo ostavljati osobne podatke bilo gdje na internetu, nikad ne znaš na koga možeš naletjeti. Stavila sam neku iskrivljenu verziju i ona se zadržala do 2013., kad je već dobro debelo postalo normalno na internetu ostavljati i ime i prezime, i svoje slike, slike prijatelja, obitelji, ljubimaca, prijavljivati se na lokacije na kojima se trenutno nalaziš, u koju školu ideš, na kojem fakultetu studiraš, gdje radiš, gdje živiš, gdje si se rodio i kojeg datuma i godine, s kim si u vezi i kakvoj, otvorenoj, kompliciranoj, braku, rastavljen, udovac ili udovica. Sigurna sam da nas ima koji su u jednom trenutku na fejsu bili u vezi s najboljom prijateljicom. Onda je došlo do toga da možemo bilježiti svoje najveće trenutke u životu, iliti milestones, kad završiš faks, nađeš posao, oženiš se ili udaš, rodi ti se dijete (ne nužno tim redoslijedom) ili gledati tuđe i preispitivati svoje živote. Kad nam je to dosadilo, otišli smo na Instagram koji je imao funkciju objavljivanja samo fotografija i kratkih opisa. Slikaš psa, svoja stopala u jesenskom lišću, sebe s prečupanim obrvana i emo šiškama, provučeš kroz jedan filter, dodaš okvir i to je to. I gledaš tuđe slike, ako ti se svide, stisneš im srce. Ako si malo lud, stisneš srce na svoju. Danas je Instagram sve, samo ne neka aplikacija na kojoj tu i tamo objavljuješ slike.

U zapravo vrlo kratkom roku, društvene mreže su postale puno veće komponente u svakodnevnom životu nego što je itko od nas to mogao pomisliti prije desetak godina. Prošlogodišnji lockdown nas je još više prikovao za njih. Na njima se povezujemo, svađamo, uspoređujemo, gledamo highlitove svojih i tuđih života, educiramo se, saznajemo informacije. Ponekad saznajemo previše informacija. Postoji puno studija o štetnosti prekomjernog korištenja društvenih mreža, ali da ne ulazimo u te sfere, svakom se kad tad dogodi zasićenje i rečenica: ‘Izbrisat ću sve ove društvene mreže, živciraju me.’.

Koji tjedan prije ovog epskog pada društvenih mreža, moja najbolja prijateljica je odlučila na 5 (radnih) dana ostaviti se svih društvenih mreža. Što znači da nema ulaženja ni na Fejs, ni na Instagram, niti na trenutak, niti samo da nešto vidiš ili odgovoriš, nema slanja memova, nema scrollanja da popuniš vrijeme, ništa od toga nije dozvoljeno. Čule smo se tu i tamo da me obavijesti o svom napretku u detoxu od društvenih mreža. Prvi dan je bio malo problematičan, iz navike je ulazila i brzo izlazila van iz aplikacija. U nekoliko navrata se požalila da ne zna što bi s rukama. Bilo joj je dosadno u pauzama na poslu. Navikla je scrollati kao i svi mi, bez da uopće doživljavamo što vidimo, ili na podsvjesnoj razini doživljavamo previše. I to je zapravo bilo to. Ništa drugo joj nije falilo. Samo neko brzo sredstvo za popuniti par minuta vremena. Ništa nije bitno nije propustila. Ali, razgovori su nam postali sadržajniji i duži. Puno smireniji i smisleniji. Rekla bih čak i koncentriraniji. Kultura šihtanja s jedne mreže na drugu i poluprocesuiranja enormne količine informacija u jednom danu učinila nas je rastresenima. Primjetile smo da u razgovorima uživo, ljudi često ne slušaju druge, već nestrpljivo čekaju svoj red da ponovno progovore, ili dok drugi govore, unaprijed smišljaju što će reći. Nismo eksperti, ali to ponašanje je slično online komunikacijama, dok čekaš odgovor, sjediš sam sa sobom. Imaš vremena razmišljati tih par sekundi ili minuta kuda bi razgovor dalje mogao ići, koji bi se scenariji mogli desiti, unaprijed smišljamo svoje odgovore, uvijek korak naprijed, uvijek u niskom startu i uvijek negdje drugdje, samo ne tu i sad.

Imali li onda ičeg vrijednog za naučiti iz ovog pada društvenih mreža? Mislim da ima. Ukoliko već niste, to je bila dobra, iako prisilna, prilika za proučiti svoje navike i emocije. Ako ti nedostatak društvenih mreža nije predstavljao problem, štoviše, došlo je kao olakšanje – kudos tebi, velike su šanse da imaš zdrav odnos s virtualnih svijetom i načinom na koje trošiš svoje slobodno vrijeme. Ako si bio jedan od onih koji su u panici i nelagodi prijateljima i obitelji slali ‘Jel’ i tebi ne radi ni Insta ni Fejs?’, samo da bi vidjeli da se ni kvačica na Whatsappu ne pojavljuje – nisi sam/a. Većina nas je zaglibila ili barem ponekad zaglibi u društvenim mrežama. Sad kad to znamo, možda bismo mogli poraditi na samoregulaciji i disciplini. I zapamtiti da su međuljudski odnosi, a i život, uvijek bolji kad se događaju offline.

Kristina P., 29