Budite odgovorni logo

podijelite na društvenim mrežama

 

Iako sam donjela odluku, to nije uspješno utišalo dijelove mene koji su plačući zvali u pomoć, a pomoć je za njih značila odustajanje od tog ludog pothvata. Više ni sama nisam znala koji dio sebe (da) slušam, ali G. je bila preuzbuđena, sretna, sva puna leptirića dok mi je cupkajući po stanu obznanila da krećemo u ponedjeljak. Kad se u subotu ispostavilo da je prognoza za ponedjeljak kiša, ja sam skoro isplakala kišu sretnih suza. Ok, onda krećemo u utorak.

U utorak je, na veliko razočaranje većine dijelova mene, sunce sjalo kao blesavo.

Plan je bio probuditi se u 5, probudile smo se u 8.

Organizacija nam je objema oduvijek na nivou. Pomislila sam da je onda možda ipak bolje da krenemo u srijedu, šta kažeš G.? Ne, ha?

A dobro.

Natovarile smo te ‘ko sam vrag teške’ bisage na bicikle i krenule. Nije prošla ni minuta, a već sam vikala za njom da stane.

”Ne mogu ovako, zapinjem za lijevu bisagu dok vozim.” (možda je to dovoljan razlog da krenemo sutra?)

Mislim da mi je tek negdje par kilometara poslije Zagreba postalo dosadno zamišljati koji bi me sve scenariji mogli spasiti s ovog putovanja. Sunce je bilo vrelo, cesta je bila ravna, auti i kamioni prolazili su nam, za moj tadašnji ukus, preblizu. Nisam imala pojma da ću se na to toliko naviknuti da ću ponekad i zaboraviti da mi pola metra čini razliku između života i smrti. Isto tako, nisam imala pojma da je zapravo sve u redu dok je cesta ravna. I da cesta, nakon Karlovca, to skoro nikada nije.

Bilo je podne i nismo više mogle podnijeti vrućinu. U tih 4 sata zadobila sam opekline na lijevoj nozi, ali nažalost samo negdje do pola lista, ostatak noge su zaštitile duge bicke. Taj sam biljeg nosila do kraja ljeta.

Uglavnom, morale smo napraviti prvu pravu pauzu, pod pravu mislim na onu sa spavanjem, ili bar ležanjem, i to u hladu. A hlada nigdje na vidiku. Koji me vrag tjerao da se uputim u avanturu. Avantura = poteškoće. Kako sam to samo zaboravila! Stigle smo do rijeke Kupe, i jedino što smo željele bilo je baciti se u nju. Međutim, ni s jedne ni s druge strane mosta nije bilo normalnog prilaza… Osim kroz nečije dvorište. Kad ste gladni, žedni, umorni i vruće vam je, onda malo oslabe neka vaša osobna pravila i granice, sigurna sam da to znate. Odložile smo bicikle, izule tenisice, i pravac preko nečije livade… Sve dok…

Psi. Dva – velika – ljuta – nezavezana – psa.

Na našu sreću, i jedan ne tako ljuti vlasnik. Pokazao nam je mjesto gdje se možemo okupati, leći u hlad, pojesti sendviče i odspavati. Dobro je, pomislila sam. Odjednom mi je postalo jasno da će tako izgledati moj tok misli sljedećih dva tjedna: dani će biti rascjepkani u male periode od nekoliko sati, a svaki prijeđeni kilometar ili pronađeno mjesto za odmor ili spavanje biti će jedna mala pobjeda. Znači sve u svemu, čeka me više pobjeda nego u zadnjih godinu dana uredskog života. Lijeno se protežući u travi, pustila sam Zagreb, i prihvatila Avanturu. I zaspala.

Premotajmo unaprijed kazetu prvog dana. Na modnu pistu izlazi sumrak u sivoj haljinici, 9 je sati, prošle smo nekih 80-ak kilometara. Nalazimo se u nekom malom mjestašcu gdje tražimo dućan u kojem ćemo kupiti večeru. Pronalazimo objekt klasičan za mala sela; dućan – kafić – restoran: sve u jednom. Kupujemo jogurte i peciva i namaze i čokoladice, pa sjedamo za drvene stolove u dvorištu, i svi nas gledaju. Pretpostavljamo da ovih 7 nazočnih ljudi čini barem trećinu stanovništva u selu. Prvi znatiželjni dedica našeg puta (a bilo ih je) sjeda pored nas. ”Cure, pa kamo idete, odkuda ste krenule, koji je plan, i sve to biciklom?!, ahhh, i ja sam puno vozio bicikl kao dijete, a tada još nisu ni imali brzine!”

Svi nam se smješkaju, konobarica nam nudi sok na račun kuće.

Pitaju nas gdje ćemo spavati, i odlučujemo za opciju vjerovanja u neiskvarenost ljudi, pa im dajemo iskreni odgovor i pitamo ima li tu neka livadica ne predaleko od civilizacije na koju bismo mogle staviti svoju ceradu i vreće za spavanje. Pomalo u šoku, uz ”Jeste i sigurne da želite noć provesti bez krova nad glavom?”, upućuju nas samo nekoliko metara dalje, pored crkvice.

I tako se ubrzo krećemo raspremati za prvu noć pod zvijezdama… Uskoro ležim u najmekšoj i najtoplijoj vreći za spavanje, ispod mene cerada i trava, iznad mene noć koja ljepotom oduzima dah, s jedne strane preslatka stara seoska crkvica, s druge nekakva šumica od niskog raslinja, dva hrabra bicikla što sjaje na slabom svijetlu ulične lampe na uglu, i jastuk od bisaga, i u tom trenu, mojem avanturističkom dijelu čini se da ima baš sve što mu treba za sreću.

TO BE CONTINUED

Sara L., 28

 

sara2
sara1
sara4
sara
sara3